Uz tridesetu godišnjicu smrti
Mehmed Meho Bajraktarević nesumnjivo je jedna od najznačajnijih ličnosti iz tešanjske kulturne povijesti. Sin Sabrije, rođene Hadžikadić, domaćice, i Smaila, “pribirača” poreza, na svijet je došao 6.5.1927. u Tešnju. Živio je u braku sa Hasnijom, djevojački Mehinagić, s kojom je dobio tri sina: Amira, Emira i Omira.
Osnovnu školu završio je u Tešnju, a medresu u Banjaluci. Sa nepunih 18 godina pristupio je partizanima, i ubrzo postao član Okružne kulturne ekipe za centralnu Bosnu. U poratno vrijeme u Tuzli i Banjaluci završava učiteljsku školu, a u Sarajevu Pedagošku akademiju. Upisao je tih godina i Akademiju za kazalište u Zagrebu, ali nije dobio stipendiju, pa nije mogao nastaviti studij. Radio je kao učitelj u Stanarima, dok nije postavljen za sreskog tužioca. Jedno vrijeme bio je i sudija za prekršaje. Više od 16 godina radio je kao nastavnik likovnog i općetehničkog obrazovanja u OŠ “Huso Hodžić”, a potom je bio sekretar SUBNOR-a, gdje je, uz ostalo, posvećeno radio na pripremi knjige o Tešnju u Drugom svjetskom ratu.
Nakon rata bio je izrazito aktivan u tešanjskom kulturnom i sportskom životu (gimnastičar, odbojkaš, fudbaler), a posebno se isticao recitovanjem, pjesmom, glumom… Jedan je od inicijatora osnivanja tešanjskog pozorišta 1953. godine. Uradio je veliki broj režija i scenografija, te odigrao stotine glavnih i epizodnih uloga. Kao likovni umjetnik, sudjelovao je na velikom broju izložbi u Tešnju, te na tri izložbe likovnih amatera Bosne i Hercegovine osvojivši dvije nagrade. Za pozorišne uloge na bh. festivalima više puta je nagrađivan. U igranim TV serijama i dramama koje su snimane (i) u Tešnju (“Tale”, “Odbornici”, “Blago u duvaru” i dr.) ostvarivao je zapažene role, a 1968. je u filmu “Uđi, ako hoćeš” (scenario Meša Selimović) igrao jednu od glavnih uloga.
Iznimno je značajan i njegov istraživačko-sakupljački rad u historiji, umjetnosti, zanatstvu i uopće tradiciji našega kraja. Raznovrsna zbirka, koju je formirao svojim višedecenijskim trudom, spada među najvrednije u našoj zemlji, a rezultate svojih istraživanja objavljivao je u listovima i stručnim časopisima.
Za svoj ukupni rad dobio je mnoštvo nagrada i društvenih priznanja, među kojima je i Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom iz 1957. godine, a tešanjska zajednica iskazala mu je veliko poštovanje odabravši ga da 1978. položi kamen-temeljac za izgradnju Doma kulture, otvorenog 1980. godine.
Uz 70-tu godišnjicu rođenja Mehe Bajraktarevića – naša ustanova je 1997. organizirala program posvećen ovoj neponovljivoj ličnosti. Tada smo priredili izložbu koja je sadržala eksponate iz njegove kulturno-historijske zbirke, njegova likovna djela (mozaike, intarzije, peškune), dokumentaciju i fotografije o njegovom životu, pozorišnom i drugom kulturnom i umjetničkom radu, izvršena je projekcija filma “Uđi, ako hoćeš”, a štampali smo i knjižicu o Mehi koju je priredio Rifat Kantić Kiko. Riječi kojima završava predgovor te publikacije sasvim su podesne da se navedu i na kraju ovoga prigodnog zapisa:
Sve što čine ljudi poput Mehe Bajraktarevića – u biti predstavlja borbu protiv zatornih sila koje poništavaju ljudsko. Nije Meho imao sreću da svoj život okonča barem sa iluzijom da je u tom vječnom sukobu čovjeku moguće izići pobjednikom. Umro je, naime, 7. novembra 1993. godine – u vrijeme neslućene žestine destruiranja svega što je i sam cijelim bićem nastojao graditi.
